Željko Pervan vjerojatno je najpoznatiji hrvatski komičar, ujedno i scenarist, glumac i voditelj.  U svojoj dugogodišnjoj karijeri postao je sinonim za inteligentan i domišljat humor. Svoj veliki talent i sposobnost da publiku nasmije do suza uspio je održati sve ove godine, darivajući nam neke od najzabavnijih radijskih, televizijskih i kazališnih formata. Uz bogat sadržaj svog javnog djelovanja, u posljednje vrijeme je aktivan u svjedočenju vjere u Isusa Krista, na svoj način, spajajući svoju duhovitost s ozbiljnim temama. Pervan je snažno svjedočenje osobne vjere usmjerio ponajviše prema mladima, kojima je vjera nažalost, posljednja opcija u životu. Smatra da smo pozvani boriti se protiv zla ali i današnjeg svijeta koji nas ne želi educirati nego robotizirati.

Možete li opisati taj spoj duha i duhovitosti koji Vas karakterizira?

Korijenski je isto, bez duha nema ni duhovitosti. To je jedan odmak od tjelesnog, opipljivog, dokazivog. Duh podrazumijeva upijanje svega oko sebe, na način da se malo dublje zaroni u bit stvari noseći istovremeno duplu sliku, važući pritom pojavno i stvarno. Radi se o ciničkom pogledu na svijet, otporu lažnim veličinama popraćeno vječitim vaganjem i preispitivanjem. Ne mogu ja imati duhovite opaske na, na primjer Hamleta, a da ne znam kako stvari uistinu stoje, pa čak i više od toga. Vezano za to sve, još nisam vidio duhovita plitka čovjeka, smiješnog da, ali duhovita ne.

Što za Vas znači vjera, kako je živjeti?

Iskustvom vjere i ljubavi dolazi potvrda kako sve ima smisla, patnja, žrtva, križ i cjelokupni život. Sve je jako isprepleteno. Često se možemo uhvatiti u ocjenjivanju ljudi oko sebe, što su napravili ili propustili, te smo skloni suditi drugima. Kažem da je sudac samo jedan, on je alfa i omega svega. Gledamo na stvari u isječcima, površinski, a to više, jer nemamo vremena spoznati i odlučiti, čak nam i govore preko medija koja je pasta za zube najbolja i zašto. Mi ljudi imamo svoje male vagice, koje su dobre i potrebne, ali prvo sebe moramo dobro izvagati. Tako ja funkcioniram, strahovito se 'važem' svakoga dana. Dozvoljeno je ne znati koliko si 'težak', ali nije dozvoljeno ne promišljati kako si proveo dan.

Na koji način mladima prenosite svoje stavove o životu i vjeri?

Uvijek govorim o svom duhovnom rastu i svom doživljaju života i vjere. Ona glavna nit je ohrabrivanje za ljubav. Mlade treba hrabriti da izaberu pozitivan put, usprkos crnilu i krizama, vratiti im optimizam i nadu. Bitno je osvijestiti se na svom životnom putu i biti mudar u odabirima. Tada se može živjeti i osjećati taj fenomen ljubavi i u svojim životima. Često je pitanje kako možeš vjerovati u nešto za što nema dokaza. Mogu, jer je riječ o vjeri a ne o znanju, nikada nisam rekao da znam da Bog postoji, jer bih za takovu tvrdnju trebao dokaz. Ako smo samo evolucijska vrsta bez upliva sa strane, čemu onda služi u prirodi Mozart ili Dostojevski? Priroda bi ulagala u jednu vrstu do te mjere? Nema objašnjenja, slučajno smo se razvili? Ne bih rekao.

Kako ostati pozitivan i svoj u ovim vremenima duhovne i društvene krize?

Važno je konstantno raditi na sebi. Nikad nisam bio dio čopora, jer čim si dio čopora, onda imaš i razum čopora. Treba biti vođen slobodom duha i to je pravi napredak. Mediji proizvode vijesti i automatski može doći do manipulacije jer se kreira stvarnost na njihov način, i to treba prepoznati. Teško je pojedincu boriti se u tolikoj navali na ljudskost. Uočavanje problema i nedostataka je u svojoj osnovi pozitivna stvar, samo to ne smije biti osnovna boja naših života.  Ne treba biti suviše napet, treba imati vjeru jer tu leži prava sloboda, i tako se može pozitivno postaviti svijet pod sobom. Uopće me ne zanima što drugi govore, i nitko nema utjecaj na mene. Gledam i razmatram svijet svojim očima.

Što nas koči, kakve su to zamke s kojima se susrećemo?

Vjera je čista nada a cijeli svijet kao da se urotio protiv nade. Cjelokupni medijski prostor, politika pesimizma, sve to ubija nadu. Već gotove istine su nam servirane i društvo nas 'otme'. Mediji u prvi plan stavljaju atraktivne što je lako postati, no one s postignućima zanemaruju. Svijet poludi na nemogućnost da vama manipulira. U tome je ključ. Mene je nemoguće nagovoriti da nekome učinim zlo, a to kod nekih izaziva bijes. Relativno rano u svom životu sam shvatio neke vrijednosti i njima sam težio. Nisam nigdje izlazio, niti sam bio dio neke škvadre s kojom bi se tukao ili opijao. Lažni proroci su također na svakom uglu i nude svoje sumnjive proizvode. Ljudi u nedostatku vjere, zapravo su mamac i žrtve takvih. Nije nimalo lako skupiti snagu i istrgnuti se iz kolotečine i zauzeti se za dobro nasuprot zlu u svijetu u kojem se dobro naziva zlim a zlo dobrim. Samoća, razmišljanje, kontemplacija, obiteljski razgovori - sve su to dobri alati kojima se možemo boriti protiv navale lošega.

Svestrani ste i imate puno zanimanja ali u bilo kojoj ulozi da se nađete uspijevate ostati pozitivni. Je li to zbog toga što radite ono što volite?

Svojim djelovanjem, dakle predstavama i nastupima uspijevam i ne predajem se. Volim se smijati, šaliti i na poseban način gledam na ljude i situacije. Snalazim se tako da radim posao koji volim, u kojem sam dobar, to je Božiji dar, prepoznati svoju svrhu i izvući najbolje iz sebe. Treba postići tu duševnu ravan, osjetiti Njegov dodir. Čuda se događaju kada ljudi odbace egoizam i oholost, kada postanu spremni istinski ljubiti, praštati, suosjećati, ne suditi. Tko govori Božju riječ, a da ne gori iznutra, bolje neka šuti. To se odnosi na pojedine svećenike, ali i na one koji vjeruju, a u stvari ne vjeruju - takvi su najopasniji. Nije jednostavno danas biti vjernik, ali ni svećenik, jer je to poziv a ne zanimanje. Ukoliko ga netko shvaća kao zanimanje, bolje da radi kao namjesnik u pošti. Uvijek stojim iza toga da treba krenuti od sebe, svi mi, pa tako i Crkva. To ne možeš „odraditi“, moraš biti potpuno zahvaćen time, svojim životom svjedočiti i drugima donositi riječi nade.

Kako obitelj može opstati kao zajednica u današnjici u kojoj su ljudi okrenuti isključivo sebi?

Sve veće udaljenosti se javljaju među ljudima, pogotovo zbog napretka tehnologije koja je zavladala našim društvom. Dvoje ljudi u braku prvo treba vezati ljubav, koja je vrhunac svega. Kad nekoga voliš i osjećaš prema njemu pravu ljubav, to je čudo u svemiru. Ne smijemo dopustiti da se ljubav uništi. Potrebno je okrenuti se sebi, ali na način izgradnje vlastitih stavova i mišljenja. Djeca, ona su jedina čista, nisu kontaminirana svijetom, zato ih valja imati, biti blizu njih. Nije slučajno dijete reklo da je car gol. Još uvijek, na žalost, možemo pročitati: Primam na stan bračni par BEZ DJECE! Koji strah od djece! Ženice ponekad prekidaju trudnoću, zbog raznoraznih razloga, ne sudim nikome ali nije samo malom, recimo, malom Mirku, prekinuta mogućnost života već i njegovoj djeci i djeci njegove djece... stotinama. Da se s neba spusti biće s krilima i govori vam nešto protiv ljubavi, slobodno ga udarite jako u trbuh.

Kako svoju životnu filozofiju prenosite na obitelj, suprugu i četiri kćerke?

Mislim da su nam odnosi super, mi smo vršnjaci u odabiru glazbe, temama razgovora i nema razlike između nas. Volim svoje cure, jako puno razgovaram s njima i uživamo zajedno. Između nas postoji nevjerojatno prijateljstvo i neograničeno povjerenje. Svaka ima svoje usmjerenje, nisu previše zainteresirane za medije. Moja želja je samo da budu sretne i dobri ljudi, nemam drugih očekivanja od njih. Ne postoji nikakav profesionalni probitak koji pruža takvo zadovoljstvo. Kad sam s obitelji, sve drugo na ovome svijetu za mene postaje nebitno.

Koji su Vam projekti trenutno aktualni?

Pripremam novi televizijski projekt 'Dnevnik', koji će imati koncept pravog dnevnika, dakle analiza tiskovina, političara, vremenska prognoza, sport. Okupit će se stara ekipa i bit će pregršt humora. Budući da je Hrvatska zanimljiva i vrvi virtualnim istinama i lažnim veličinama, to nam olakšava posao. Dnevnik je tako napravljen da sve hvali. Dakle, hvalimo abnormalno sve, ali u samom tom pretjerivanju, dolazi naš stav do izražaja. Te lažne veličine, direktore svemira, to treba 'masno', potkresati. Puno puta sam vidio da bomboni izlaze iz usta, a u stvari ispod površine se krije monstrum. Sinoć sam se vratio iz Splita, gdje sa stand up komedijom 'Na rubu Europe' obilazim Hrvatsku. Tu se vrte sve aktualne teme hrvatskog društva, muke malog čovjeka te aktualne polemike oko ulaska u EU, s duhovitošću, sarkazmom, cinizmom, prikazujući u biti stvarnost kakva ona jest, ili točnije, kakva ja mislim da jest. Unazad nekoliko godina često me zovu na studentske tribine gdje mladim ljudima govorim o sebi i svojim pogledima na svijet, unutrašnji svijet koji je osnov sveg postojanja, jer što vrijedi mikrovalnoj što postoji ako ja ne znam za nju? U mladima je prisutan strah od budućnosti, u moru iskrivljenih vrijednosti i besmisla. Zato je cilj biti svoj i jedinstven, hodati u svjetlu i prema njemu, te život gledati kao cjelinu koja ima svoj puni smisao u vječnosti.