Dokumentarni film o Domovinskom ratu i stotinjak najboljih hrvatskih alpinista, speleologa, i gorskih spasilaca iz planinskih društava Hrvatskog planinarskog saveza.

Oni su se dobrovoljno okupili oko zapovjednika Jerka Kirigina sa željom da u obrani države sa svojim visokogorskim iskustvom budu najkorisniji na području koje od svih najbolje poznaju - na planini Velebit.

Svakako pogledajte film o planinskoj satniji Velebit.

Neka vam bude inspiracija za programerski napredak i nove usješne nastupe i skupljanje medalja za Hrvatsku.

Ne zaboravite na one koji se tiho i samozatajno nalaze u temeljima naše slobode.

Krajem rujna ove godine pripadnici Planinske satnije "Velebit" obilježili su 21 godinu od svoje prve akcije i dana osnutka satnije. U ljeto 1991., u jeku rata, skupina dotadašnjih planinara, špiljara, pripadnika Gorske službe spašavanja i gorskih vodiča tražila je način kako da se, s onim što najbolje znaju raditi, uključe u obranu domovine. jihova prva akcija bila je 28. i 29. rujna 1991. Spašavali su i evakuirali sedamnaest staraca iz sela Kneževići na Velebitu. Ivan Host, tadašnji dozapovjednik satnije i sudionik akcije spašavanja, prisjeća se kako je put do Kneževića bio dug, dulji nego što su planirali, a neprijatelj je držao položaje niti kilometar daleko od njih. "Za samo dva sata organiziralo se 28 ljudi, dragovoljaca, koji su s osobnom planinarskom opremom i GSS opremom krenuli pomoći ljudima iz lovinačkog kraja koji se trebaju povući preko Velebita. Trebali smo izvući 17 nepokretnih ljudi od kojih je najstariji imao 90, a najmlađi 68 godina. Morali smo ih nositi na brdskim nosiljkama, spuštati se noću velebitskim kozjim stazama bez lampi, jer kad bismo ih upalili neprijatelji bi po nama zapucali", govori Host.

Ta, prva uspješno provedena akcija bila je tek početak priče o satniji koja je prva došla na Velebit i koja je, do 25. siječnja 1996. kada je ukinuta, uspješno i predano ispunjavala sve postavljene joj zadaće.

Zapovjednik Planinske satnije bio je Jerko Kirigin, a od studenog 1991. pripadnici satnije smjenjuju se držeći položaje na ličkom rubu Velebita. Crta koju su držali i oko koje su izviđali protezala se od Svetog brda do Badnja, a poslije i do Golovrhova. "Izviđalo se prema južnom ličkom dijelu bojišta, sve do aerodroma Udbina i o svemu je obavještavana brigada u Gospiću", prisjeća se Drago Baruškin, pripadnik Planinske satnije od njezinih početaka i sudionik brojnih akcija. U ljeto 1992., 14. srpnja, tijekom ophodnje upao je u zasjedu i poginuo Ozren Lukić - Luka, špiljar, pripadnik Planinske satnije. Po njemu je poslije čuvena Lukina jama na Velebitu i dobila svoje ime.

Planinska satnija "Velebit" imala je u svom sastavu 16 Himalajaca, a čak devetorica su bila članovi ekspedicije na Mt. Everest. Među njezinih 95 pripadnika, 51 je bio s visokom stručnom spremom, nekoliko ih je bilo pred magisterijem ili doktoratom, imali su četiri liječnika sa svim potrebnim planinarskim i GSS znanjima a još dvadesetak pripadnika bili su odlični studenti