'Jedne sam noći poslao mail Steveu Jobsu, a već sljedećeg jutra nazvali su me iz Applea'

Nedavno je Večernji list objavio zapažen članak o “12 Hrvata koji danas mijenjaju svijet”. Većina spomenutih osoba koje su postigla najviša priznanja na međunarodnoj razini već je bila dobro poznata hrvatskoj javnosti. Međutim, u izboru su se našla i imena koja su znatno poznatija u svijetu no u Hrvatskoj. Jedno od njih je i ono Ivana Krstića, jednog od ključnih ljudi kompanije Apple. Prepoznat je u globalnoj zajednici informatičara kao arhitekt sigurnosti proizvoda kompanije Apple, kojima se diljem svijeta koristi više od milijarde ljudi, a o njegovim je rezultatima koji su se smatrali gotovo nemogućima nedavno pisao i ugledni Financial Times. Razgovor s osobom ovakvog profila nije lako dogovoriti, no Večernji list danas ekskluzivno donosi inspirativnu životnu priču jednog od nekolicine globalno najutjecajnijih Hrvata u 21. stoljećur

Iz Hrvatske ste se otisnuli u svijet sasvim sami, u dobi od 15 godina. Imate li iz današnje perspektive osjećaj da ste tada uistinu znali što radite?

Bio sam sâm, ali ne i bez ikoga svog. Moji su mi roditelji pružali bezgraničnu podršku i prvih sam nekoliko mjeseci nakon dolaska u Ameriku svakodnevno razgovarao s njima. U džepu sam imao povratnu kartu, a s roditeljima sam se dogovorio – ako se pokaže da preseljenje u Ameriku iz bilo kojeg razloga nije bila ispravna odluka, vratit ću se kući bez odgađanja. Nisam siguran u kojoj mjeri 15-godišnjak može doista znati što radi, ali meni je moja motivacija bila vrlo jasna: još kao klinac želio sam studirati na MIT-u u Bostonu, a pohađanje gimnazije u Americi  bi mi to olakšalo. Iako sam znao da će tu biti mnogo nepoznanica, moji su me snovi vodili na drugi kraj svijeta i morao sam ih pratiti.

Imati učitelje koji doista vjeruju u tebe moćna je stvar, a u takve učitelje ubrajam i svoje roditelje. Klinci rano nauče pitati “zašto” o svemu i svačemu pa u nekom trenutku većina roditelja izgubi strpljenje i kaže “zato” da bi promijenili temu, no moji roditelji nisu tako odgovarali. Sjetite se, to je bilo prije weba: moji roditelji nisu tvrdili da imaju odgovore na mnoga moja “zašto” pitanja, ali su imali niz enciklopedija, hrvatskih i engleskih rječnika te gomilu časopisa National Geographic. Kad god bih postavio neko pitanje, kao npr.: “Ali zašto je nebo plavo?”, umjesto da mi kažu “zato”, roditelji bi me poveli u ekspediciju traženja odgovora u njihovim knjigama. Otkrili smo da je nebo plavo zbog elastičnog Rayleighova raspršenja. Nisam znao što to znači, ali to me odvelo u mnoge sate učenja o nepoznatim pojmovima i pokušaje sastavljanja mentalnog modela kako sve to funkcionira. Detalji su u konačnici nevažni: ono što sam naučio od malih nogu od svojih roditelja je da je istinsko zadovoljstvo biti znatiželjan i pronaći neke odgovore, da čovječanstvo već zna mnogo o tome kako svijet funkcionira, da su te informacija dostupne i meni ako sam motiviran i uporan te da je apsolutno moguće naučiti o svemu bez obzira na to koliko to komplicirano izgledalo na prvi pogled. Drugi važan dio mog obrazovanja u Hrvatskoj upoznavanje je s profesorom Branimirom Makancem (doživotnim počasnim predsjednikom Zagrebačkog računalnog saveza, što Ivan kao izvanserijski osnovac tada nije mogao znati), jednim od računalnih pionira Hrvatske. Unatoč tome što je već dugo radio s računalima kad sam ga ja upoznao, profesor im se još uvijek divio. Proveo je stotine sati vodeći me kroz rane virtualne svjetove sredinom devedesetih, kada nitko nije ni čuo za virtualnu stvarnost. Bio mi je velika podrška i zahvalan sam mu što je bio moj mentor. Posljednji ključni dio mog obrazovanja u Hrvatskoj stekao sam u ZKM-u, Zagrebačkom kazalištu mladih. Prošao sam sve krugove audicije i završio nekoliko godina učenja glume na ZKM-u, uključujući ljeto s nizozemskom mimičarom koje je završilo javnim nastupom na Cvjetnom trgu. Iskustvo iz ZKM-a pokazalo se nevjerojatno korisnim – proveo sam nekoliko godina praveći grimase i govoreći smiješne stvari pred publikom s pozornice ZKM-a...

Kako ste se počeli baviti programiranjem? Računalo Amiga dobio sam s četiri godine i bilo je sjajno. Amiga je imala monitor u boji, grafičko sučelje i zvučnik. Jako sam se zabavljao uz neke igre i programe crtanja, a bio sam potpuno opsjednut slagalicom Pipe Mania. Nekoliko godina poslije, moji su roditelji Amigu zamijenili ranim PC računalom s Intel procesorom 286 jer je ono imalo softver potreban za njihov rad. Bio je to za mene velik korak unatrag: jednobojni zaslon, tekstualno sučelje i bez zvučnika. No, 286-ica je imala WordPerfect i Quattro Pro, rane programe za obradu teksta i proračunske tablice. Taj PC je bio vrlo koristan, ali nimalo zabavan. Mislio sam da bih mogao vratiti dio zabave ako naučim kako ga natjerati da radi ono što ja hoću. I pokazalo se da to nije preteško! PC je imao QBasic, jednostavno Microsoftovo programsko okruženje, a poslije smo nabavili i napredniji Borland Turbo C++.
. . .

Što za vas danas znači vaše hrvatsko podrijetlo? Planirate li možda u budućnosti provoditi više vremena u Hrvatskoj?

Hrvatska će uvijek biti moja domovina i iznimno sam ponosan koliko je daleko doprla. A posebno u ovom trenutku, tako je puno razloga za ponos: Infobip i Infinum i Nanobit i Rimac, zajedno sa svim ostalim sjajnim stvarima koji ljudi rade. Čini se da se doista nazire svijetla budućnost naše zemlje.

. . .

VIŠE