Za nepunih tjedan dana najavljena je sjednica Državnog povjerenstva.

Priča se da su se neki profesori povezali s ciljem da opet organiziraju nadmetanje ne bi li pobijedili u utakmici protiv zdrave pameti. Nakon što su se prethodnih godina izborili i u pravilnik o informatičkim natjecanjima ugradili da učenici sami nikako ne mogu biti mentori, poduzimaju sve i žele dokazati da učenike za natjecanja mogu pripremati samo one osobe koje ujedno rade kao profesori na istoj školi koju učenik pohađa.
U svezi s tim otvaramo raspravu, postavljamo pitanja i iznosimo činjenice te dokumente.

Krenimo redom koliko god je moguće.
1.Da li je natjecateljsko programiranje jedno iznimno specijalističko i osobito zahtjevno područje u lepezi raznovrsnih informatičkih znanja i vještina koje su sastavni dio informatike? Posljedično tome, da li su profesori koji su u potpunosti ovladali natjecateljskim programiranjem odnosno učenici koji se natječu, većina ili tek neznatna manjina u odnosu na svoje kolege, učenike ili profesore koji se tim zahtjevnim područjem specijalistički ni ne bave?
2. Ako je istina to što znaju svi, a to je da su profesori koji se dodatno bave programiranjem jer žele specijalistički ovladati tim zahtjevnim područjem jako 'rijetke biljke' Ji da su to gotovo uvijek samo oni koji su imali petlju učiti i naučiti programirati kao najbolji natjecatelji, pri čemu su neki osjetili prednosti učenja uz pomoć bivših natjecatelja, zašto se onda boriti upravo protiv takvih pojedinaca koji su radili na sebi i koji se oduševljeno bave tim područjem? Nije li upravo rad na sebi ono što i priželjkujemo od profesora u prizmi cjeloživotnog učenja? Zašto priječiti mentorstvo upravo onima koji su se u stvarnosti i natjecateljski dokazali da su zaista u potpunosti kapacitirani da budu vrhunski mentori u najboljem smislu te riječi? Da li netko zapravo želi zapriječiti da mentori budu baš one osobe koje su svoje programersko znanje i vještinu dokazale na učeničkim natjecanjima ili na PROFA KUPU? Ne bi li bilo ispravno upravo suprotno - dati potporu takvim osobama, pa čak se boriti da se po završetku studija za profesorovanje otvara prostor bivšim natjecateljima, gdje god je to moguće?

            Ili možda treba i Anti Kosteliću zabraniti Jda trenira Janicu jer su možda iz različitih skijaških klubova?

3. Da se vratimo korak unazad. Koja je prava definicija mentorstva, da li je to osoba više razine znanja koja svojom stručnom kapacitiranošću pomaže osobama niže razine znanja? Ili je mentor isključivo osoba koja ima pristup prijavnom formularu, npr. predmetni nastavnici odnosno ovlaštenici udruge koji učenika najčešće prijavljuju za natjecanje?
4. Kako je definiran mentor u Općem pravilniku o natjecanjima u školskom sustavu RH?
5. Da li se ovim pravilnikom priječi pripadniku bilo koje radne ili društvene ili neke druge grupe da bude mentor, ili se samo navodi da je to osoba koja je učenika-cu pripremila za natjecanje? Da li se Pravilnikom o informatičkim natjecanjima zabranjuje da mentor bude profesor koji nije zaposlen u školi koju pohađa učenik? Ili se SAMO (!?!) PRIJEČI DA MENTOR BUDE UČENIK?
6. Da li postoji Pravilnik o radu s darovitima koji školama na neki način čak i „naređuje“ da se za svoje darovite učenike moraju pobrinuti i osigurati im mentora, i pritom ne nalaže da oni nužno moraju biti zaposlenici škola, dakle, škole moraju osigurati mentora i u situacijama kad u školi nemaju odgovarajuće kadrove? Ako takav Pravilnik postoji zašto se po njemu ne postupa u pravilu nego samo kao iznimka? / pogledajmo izvadak iz Pravilnika /

7. Ako neka skupina pojedinaca to sve čini suprot elementarne logike i stvarne istine, koja je njihova stvarna namjera?

8. I da li je moguće da se 'u ime borbe za tko zna što' nekom učeniku zabrani odlazak na državno natjecanje jer mu škola nije odredila mentora kao što možemo razabrati iz postupanja jedne škole?

9. I na kraju pitanje: odakle nekoj udruzi, npr. ZRSu ili pak školi pravo da određuje tko je mentor? Nije li zadaća škole odnosno udruge da osigura kako bi svi podaci za koje svojim potpisom jamči ravnatelj/ovlaštenik bili točni i vjerodostojni, kao i da odgovorne osobe narede profesorima da pri upisivanja mentora obavezno konzultiraju učenike i roditelje, a po potrebi zatraže i dodatne roditeljske izjave?Zar je moguće da učenika nitko ni ne pita tko mu je mentor nego onaj profesor koji ga prijavljuje jednostavno sam sebe napiše kao mentora a da pritom nije ni na koji način konzultirao upravo onog zbog kojeg sve to radimo - darovitog učenika? I da nitko ne pita roditelje tko je zapravo mentor?  Nije li to, najblaže rečeno, simptom obrazovnog nasilja nad darovitim učenicima? Ugraditi u Pravilnik da se podatak o mentoru mora usaglasiti sa školom/udrugom i u to ime oduzeti darovitom učeniku pravo da sam odluči o tome tko mu je mentor!

Ne pripada li pravo određivanja mentora isključivo darovitim učenicima i njihovim roditeljima? Može li se svjesno unošenje netočnog podatka o mentoru nazvati obrazovnim kriminalom?

I kada se takvo postupanje poveže sa pravilničkom zabranom da učenik bude mentor, pa se onda godinama unose netočni podaci o natjecanjima, nije li možda ispravnije takvu pojavu nazvati „organiziranim kriminalom u dijelu obrazovnog sustava“koji se bavi informatičkim natjecanjima, iz razloga što takvo djelovanje ima izrazito demotivirajući učinak upravo na darovitog učenika, i unosi kaos u ono što bi trebao biti uređen sustav (natjecanja).

Nakon postavljenih pitanja i ponuđenih činjenica javno se pitamo što zapravo rade ti lobiji koji onemogućavaju da točna i vjerodostojna informacija uđe u podsustav obrazovanja koji ima zadaću skrbiti o natjecanjima? Prema našem mišljenju oni u biti rade protiv hrvatskog obrazovnog sustava u cjelini, protiv sebe samih, a što je najgore i protiv darovitih učenika.

Usput da razjasnimo zašto je stav ZRSa da se ni ZRS ni udruge ne bi smjele (bez obzira što pravilnik to explicitno omogućava) biti sudionici županijskih natjecanja, osim iznimno. Stvar je jednostavna. Mi kao savez surađujemo sa školama i svake godine pet šest mjeseci organiziramo različite aktivnosti da bi zagrebački učenici bili što bolji. I kako bi bilo da zatim, nakon pola godine rada te iste učenike prijavimo da se natječu za ZRS pa preko noći i mi postanemo jedna od škola, i onda na natjecanju pobijedimo škole kojima pomažemo. Dakle, pobijedimo sami sebe. Prema našem mišljenju takvo ponašanje ne bi imalo uporište ni u logici ni u etici. Iskoristiti poziciju jedinog suradnika da bi pobijedio one kojima organizirano pomažeš provodeći svoj projekt poticanja darovitosti. Kako da mi budemo konkurencija školama kojima pomažemo? Našu poziciju udruge s pravom natjecanja možemo koristiti samo iznimno, a sa svrhom zaštite darovitih učenika te u situacijama kada škola ne želi da ih neki učenik predstavlja na Državnom ili nekom drugom natjecanju.Škole neka si međusobno budu konkurencija, a mi ćemo im svima zajedno biti suport, u interesu poticanja darovitosti na području Grada Zagreba. Pitamo se kako bi čelna osoba Ministarstva npr. povodom 20 godišnjice državnosti potpisala organizaciju svečanosti na području učeničke informatike i računalstva? Kako bi rekla evo prošlo je dvadeset godina od teško izborene hrvatske slobode,  okupili smo se ovdje kako bi istaknuli, pohvalili i nagradili one osobe koje su stvarno doprinjele ovom području! Kako, ako u sustavu nemamo točne podatke? A kako ćemo imati točne podatke kad je njihov unos onemogućen ili upravo Pravilnikom ili spletkama? Kako ćemo imati točne podatke ako neki profesori koji sudjeluju u organizaciji i provedbi natjecanja godinama (!!!) cinično uz smješak "priznaju" učeniku da učenik zna puno više pa im kažu "nisam ja tebe pripremio nemam ja tu zasluga", ali ipak samog sebe uvijek ponovo napišu mentorom. I temeljem tog netočnog podatka stručno napreduju. Godinama!

Koji su to lobiji koji nameću takav oblik ponašanja? Nisu li oni u biti protivnici hrvatskog napretka dijelu obrazovanja koji se bavi natjecanjima u informatici?

Mi ćemo se svakako obratiti nadležnim institucijama, objašnjavati i boriti se da se u sustav natjecanja unose točni podaci. Samo tako se mogu detektirati osobe koje neko područje unapređuju i vuku naprijed. Odgovornost za točne podatke zapravo i za donošenje normalnog pravilnika o informatičkim natjecanjima je minumum pristojnosti prema darovitim učenicima i obrazovnom sustavu.

U tom smislu ćemo se obratiti PISMOM odgovarajućem povjerenstvu za natjecanje pri Zavodu za školstvo RH i sačuvati primjerak s potvrdom primitka i na adresi ZZŠ RH i na službenoj adresi Povjerenstva koju su odredili ZZŠ i MZOŠ. U tom pismu ćemo još jednom ponovili točne podatke o provedenom Županijskom natjecanju u ožujku ove godine, a koji se nalaze na web stranici natjecanja.

Mi smatramo da je izuzetno važno da svi koji rade na poticanju darovitosti svojim primjerom i svjedočenjem odgajaju učenike kao bi učenici osjetili da su 'oni glavni', da im se pokaže da oni odlučuju, da im se i kaže 'vi odlučujete' te da im se naglasi da smo mi tu zbog njih, a ne oni zbog nas. A kad su učenici glavni onda valjda njih J moramo pitati tko ih je pripremio za natjecanja, a ne bez njih popunjavati prijavne formulare.

Ne može ni ZRS niti škola naređivati tko je nekome mentor.  Pitamo se kako neki "mentori" mogu učenike godinama gledati u oči a da nisu održali ni sata dodatne  nastave.

Nije li tako?

Pa zar daroviti učenik, nema pravo odlučiti o svojem mentoru? Ili samo ima pravo odlučiti i izabirati, ali se njegov izbor ne smije točno evidentirati?  Dakle, učenik smije raditi s izabranom osobom, ali škola tj. profa, ili ne daj Bože udruga, će ionako upisati samog sebe "jer nije važno tko je mentor".

Iznenadno poturanje filozofije kako nije važno tko je mentor u prijevodu znači: pustimo učenike da rade i da se natječu, ali nikako ne dozvolimo da kao mentor bude evidentiran učenik ili profa koji je znalac i oduševljeni programerski "fun".

A što ako učenik i roditelj ne pristanu na takvu igru, da li će onda slijediti ignorancija ili neka sankcija, kao što se može razabrati iz pisma dobivenog od jedne škole?

PONAVLJAMO:

Da li škola može određivati i uvjetovati darovitom učeniku tko će mu biti mentor? Ili je zadaća škole da osigura da svi podaci za koje svojim potpisom jamči ravnatelj budi točni i vjerodostojni, kao i da ravnatelji narede profama da pri upisivanju mentora obavezno konzultiraju učenike i roditelje, a po potrebi zatraže i dodatne roditeljske izjave?

U ovom periodu prije sjednice Državnog povjerenstva razgovarali smo s mladim prof. Brodjancem i rekli mu da je nevjerovatno da se pokušava osporiti mentorstvo ljudima koji stvarno rade i znaju raditi, koji programiraju kao najbolji natjecatelji. Nama je jasno da je izmišljanje problema gdje ih u stvarnosti i nema jedna čudna djelatnost kojom se uvijek pokušavaju onemogućiti upravo oni ljudi koji vuku naprijed. Napomenuli smo mu da neki drugi, poput prof. Magdalene Babić, sami sebe upisuju za mentora, da bi zatim roditelji to mentorstvo svojom izjavom demantirali. Naglasili smo mu da smo mi u ZRSu protiv takvih manipulacija, da se želimo boriti da se u odnosu s darovitim učenicima poštuju iskrenost i istina, kao i da to govorimo samo njemu kao mladom profi da zna naš stav.

Rekao je da se slaže s nama, a vrijeme će pokazati da li će uistinu tako i postupiti.

Jer, kome služi priča da učeniku, ako se natječe u ime škole, može biti mentor samo osoba koja je zaposlenik te škole?  Iz kojeg pravilnika to proizlazi?

Naravno, nigdje to ne piše, a istina je posve suprotna! Škole su se čak obvezne potruditi za svoje darovite učenike i u slučajevima kada u svom sastavu nemaju kadrove koji bi mogli odgovoriti zahtjevima darovitih učenika. Dakle, obvezne su im po potrebi pribaviti i izvanškolske  mentore, a ne samo ih prihvatiti u slučaju kad ih učenik sam pronađe.

Mi mislimo da samovolja nekih profesora prelazi mjeru dobrog ukusa i da im to treba otvoreno reći. U protivnom će ugroziti cijeli natjecateljski sustav koji su godinama gradili znalci - a ne klimavci.

Ne zaboravimo da je skrb o darovitim pojedincima specijalistički posao koji se odvija tijekom cijele godine, i da podrazumijeva poznavanje svakog darovitog pojedinca ponaosob. Natjecanja i sav posao u svezi s njihovom pripremom i raspremom nikako se ne bi smjela shvatiti tek kao administrativni posao kojeg treba obaviti – i gotovo. U Hrvatskoj na sreću postoje i informatičke udruge koje svojim višegodišnjim radom daju veliki doprinos poticanju darovitosti na području učeničke informatike i računalstva.

Stoga bi organizirano djelovanje pojedinaca kojima nije u interesu sloga svih onih koji ovaj sustav uistinu guraju naprijed napokon valjalo prepoznati i prekinuti.

Ako organizatori natjecanja radi mira u kući popuste takvim neetičnim pritiscima u kojima istina postaje nebitna, prepilit će si grane na kojima sjede, poput glavnih bradatih likova iz jednog crtića te cijeli sustav natjecanja dovesti u opasnost.

.