Na zagrebačkom groblju Mirogoj, u tom gradu mrtvih s više od 500.000 duša, leže lijepe i manje lijepe uspomene na mnoge velike i manje velike ljude iz povijesti hrvatskog naroda. Mirogoj je i veliki park (jednak površini 150 nogometnih igrališta) sa stalnom izložbom skulptura brojnih hrvatskih kipara, a govoreći o njegovoj ljepoti nikako se ne smiju izostaviti Arkade koje je 1879. godine počeo graditi Herman Bollé. Mirogoj je i svjedok kulturocidnog ponašanja "humanističke inteligencije", a psihocid, njihov specijalitet, se danas ponovno sve češće i sve žešće, iz dana u dan nudi Hrvatima. Sijači opsjena hrvatskom narodu ponovno nameću komplekse po kojima su se sami proslavili - nasilje, zločin, genocid.

Spomenik Srpanjskim žrtvama je najstariji spomenik na groblju Mirogoj. U grobnici leže 13 ubijenih Hrvata u Zagrebu 29. srpnja 1845. za vrijeme županijskih izbora: saznavši za rezultate izbora mađaroni su, oduševljeni svojom pobjedom, izašli na ulicu i sukobili se s nezadovoljnim ilircima (narodnjacima) koji su tvrdili da su izbori namješteni. Na ilirce je ispaljen prvi hitac iz kuće (na uglu Mletačke i Markova trga) mađarskog odvjetnika Tadije Ferića, a zatim ban grof Franjo Haller šalje bansku vojsku – imena poginulih upisana su na spomeniku, a njihovi posmrtni ostaci (i dio spomenika) preneseni su 1895. godine s Jurjevskog groblja na Mirogoj. Na mirogojskom spomeniku urezane su i ove riječi:

ROD BO SAMO KOJI SI MRTVE ŠTUJE
NA PROŠLOSTI BUDUĆNOST SI SNUJE