Dakle, misli su stvari.

To je ono o čemu će biti riječi.

Možda je to rečeno malo preslobodno.

Možda je ispravnije reći da su misli opipljiva izmjerljiva energija.

Ali to vrijedi i za stolac na kojem u ovom tenutku sjedite – i on je samo energija, u njemu, u u dubini sitnosti, zapravo nema ničeg, samo more energije iz kojeg se neprekidno stvaraju i u kojem nestaju subatomske čestice. Atomi su praktički prazni – u smislu materije kako je zamišljamo u svakodnevnom svijetu.

Ali to vrijedi i za stolac na kojem u ovom tenutku sjedite – i on je samo energija, u njemu, u u dubini sitnosti, zapravo nema ničeg, samo more energije iz kojeg se neprekidno stvaraju i u kojem nestaju subatomske čestice. Atomi su praktički prazni – u smislu materije kako je zamišljamo u svakodnevnom svijetu.

Pa ću ipak rezimirirati – ako stolac zovemo „stvar“, onda možemo i misao zvati stvar.

Misao je stvar - riječ je o jednoj od najvažnijih činjenica uopće, ali to mi nitko nije nikad rekao. U školskim udženicima to se nigdje nije spominjalo. Niti u znanstvenim časopisima toga nema. Ne uči se ne faksu. Većina ljudi koje poznajem to ne zna.

A riječ je o činjenici čiju se važnost ne može precijeniti. Jer su sveukupne implikacije te činjenice na naše djelovanje i na sliku svijeta kakvu nosimo u glavi – nevjerojatne.

Misli su stvari – to je nevjerojatno optimistična spoznaja, ali sadrži i jednako velike rizike. I mogućnosti zloupotrebe (crna magija, pikanje onih vudu-lutkica, bacanje uroka neke su od njih).

Kakvih sad uroka? Pa to ne postoji, to su bapske priče.

Ipak, kao što sam već u nekom postu spominjao, kritični znanstvenik i pisac Artur Clarke u svojoj knjizi „Svijet zagonetnih sila“ uroke je stavio na drugo mjesto svoje topl-liste od deset točaka, u kojoj je posložio fenomene proučavane u knjizi po njihovoj vjerojatnosti da zaista postoje. Ocjene imaju ima raspon od +5 do -5.

Clarke nije bio isključiv i pozvao je čitatelje da i sami naprave svoj popis. Što se njega tiče, negdje na samo dno sigurnosti, na -4 popisa da se neki fenomen zaista zbiva, Clarke je, primjerice, stavio reinkarnaciju. Na prvom mjestu, s +5 ocijenio je hodanje po žeravici bez posljedica za tabane, jer se fenomen jednostavno ne može osporiti, svatko ga vidi.

S +4 ocijenio je uroke i magiju. Napisao je da ne zna na koji način to radi, ali iz svih primjera koje je proučio njemu je bilo očigledno da je bacanje uroka autentična pojava s izraženim efektom.

Što i ne treba čuditi, jer je riječ o manipulacijama i usredotočenju misli i namjera, a misli su stvari. A stvar se može baciti na nekog s ciljem da ga se ozljedi.

Ili da utječe ili čak stvori neku drugu stvar.

Ispričat ću vam jedno malo, vlastito iskustvo.

NEVIDLJIVI ZID

Prije koju godinu bio sam kod svog prijatelja Tomislava Petrušića, ajurvedskog liječnika iz centra Somalata, koji je ajurvedski studij završio na Šri Lanki. Pričali smo o ovim stvarima, i on je odlučio napraviti jednostavnu demonstraciju.

U ruku je uzeo predmet koji bih nazvao rašljama. Nisu to bile klasične dvokarke rašlje. Zamislite malo deblju bakrenu žicu savijenu u obliku slova „L“. Kraći krak tog slova „L“ je smješten u cjevčici, koja predstavlja dršku rašlji. Kad se cjevčica drži okomito, bakrena se žica može okretati u raznim smjerovima. No, ako se ništa ne zbiva, ona jednostavno stoji usmjerena u nekom smjeru, kako je već uhvatila ravnotežu.

Prvo je Tomislav rekao“pazi sad ovo“ i sa tim rašljama, s tom žicom usmjerenom ispred sebe, s pola sobe žustrim korakom krenuo ravno prema zidu. Žica je cijelo vrijeme njegova hoda bila usmjerena prema naprijed – sve dok nije došla skoro do samog zida. Umjesto da vrh rašlji udari u zid, na nekih 3-4 centrimetra od zida, žica se naglo okrenula, kao da je naletjela na neki nevidljivi zid ispred samog zida. Kako se držak približavao zidu, tako se i kut okreta žice povećavao, kao da je klizila uz taj nevidljivi zid.

Sad slijedi ono što mi je pokazalo da su naši misli zaista stvari ili da mogu postati stvari.

Tomislav mi je rekao da će on sad otići u drugu prostoriju, a da ja negdje u sobi zamislim zid. Ja sam ga zamislio nasred sobe, a potom sam se predomislio jer mi je palo na pamet da bi bilo možda bolje da ga zamislim nekako geometrijski nepravilnije, pa sam novi zid zamislio bliže sebi. Viknuo sam mu da sam spreman i on se pojavio s rašljama uperenim ispred sebe i žustro hodajući prema naprijed s pogledom usmjerenim negdje ispred rašlji. U trenutku kad su rašlje stigle do mog PRVOG zida, žica se naglo okrenula i odbila, kao da je udarila u nevidljivu prepreku. Nevjerojatno je bilo što su rašlje reagirale kao da se tamo zaista nalazi zid ili neka prepreka.

Još mi je zanimljiviji bio drugi zaključak - gradeći drugi zid, bliže meni, ja onaj zid koji sam prethodno zamislio nisam izbrisao. Usprkos tome što sam pažnju usmjerio na „gradnju“ drugog zida, onaj prvi je i dalje postojao, on je i dalje bio materijalna ili energetska činjenica s kojom s vrh rašlji tako dramatično sudario.

Može se reći – moja misao o zidu je postala zid. Moja misao je bila zid. Moja misao je zapravo stvar. A ja sam totalni neuvježbani laik u duhovnim disciplinama, nikada se nisam bavio niti jednom, čak nisam niti meditirao. Što bi tek bilo moguće da sam izučeni jogi – možda bih doista mogao energiju vlastitom namjerom i mišlju oblikovati tako da u našoj percepciji ona izgleda kao zid? Možda bih mogao levitirati, kao što se događalo nekim svetim ljudima u prošlosti? Uostalom, efekt „jogijskog letenja“ pokazao je da je moguće svladati gravitaciju – vjerojatno putem meditativnog ulaženja u „polje“ za koje je dr. Klaus Volkamer, radeći na znanstvenoj potvrdi postojanja eterične materije, rekao da je se danas vidi kao tamnu materiju s negativnim gravitacijskim predznakom.

ŠTO GLEDAŠ - OTEŽA

Kad smo kod misli koje su stvari, dr. Volkamer priskrbio je još jednu od brojnih potvrdi da je tome tako. Štoviše, da mi u svakodnevnom životu na brojne načine neprestano koristimo tu materiju i da je već i naše obraćanje pozornosti – stvar. U jednom je eksperimentu pokazao da ako neka osoba usredotoči svoju pozornost na detektor na vagi s posebnom namjerom da, na primjer, smanji masu detektora na vagi, to ću smanjenje mase moći očitati u sljedećih pet minuta na samoj vagi. Zaključio je da to pokazuje da u procesu mišljenja i usmjeravanja ljudske pozornosti, mozak odašilje zraku kvantova koja se usmjeruje na ono o čemu je ta osoba razmišljala. Zbog toga je dr. Volkamer pozvao iscjelitelja koji može snažno odašiljati takvu vrstu materije:

„Bilo je dovoljno da samo gleda uzorak koji je bio zaštićen staklom. Nalazio se u staklenom ormariću tako da nije mogao disati na njega, bio je sasvim zaštićen. Mogao je samo kroz staklo gledati detektor na vagi. Prije nego što je pogledao detektor na vagi, imao sam savršenu temeljnu vrijednost, što znači da nije bilo razlike u masi između referentnog uzorka i detektora. Čim je pogledao detektor, težina detektora se počela mijenjati.“

Dakle, trenutak je da proširim misao. Misao je stvar, ali je i namjera stvar, a čak i puko obraćanje pažnje je stvar.

Sjetimo se samo uvijek nevjerojatno placebo-efekta, u kojem uvjerenje čovjeka mijenja materijalnu stvarnost njegovogo tijela. Nikad mi neće biti jasno zašto se, nakon otkrića placeba (I njegove stalne upotrebe kod kontrolnih skupina za testiranje lijekova), ne stavi ključ u bravu nekim tvornicama lijekova i energija usmjeri u istraživanje uzroka I mehanizama placebo-efekta.

Kad smo kod te stvari Koju zovemo obraćanje pažnje, sjetimo se i mnogobrojnih eksperimenata s tri biljke, od kojih je jedna bila izlagana poziTivnim emocijama (divljenje, ljubav u sl), druga negativnim (mržnja, ljutnja), a treća nikakvim. Naravno, najbolje je rasla biljka izlagana pozitivnim emocijama, nešto gore od nje ona izlagana negativnim emocijama, ali najgore je prošla ona kojoj nitko nije davao nikakvu.

Osim toga, misli su stvari koje ne poznaju ograničenja prostora i vremena.

Clive Backster je, istražujući osjetilnost biljaka na ljudske misli i namjere, zaključio da je riječ o, kvantofizikalnim rječnikom rečeno, fenomenu nelokalnosti. Kada je jednom postojao razlog za komunikaciju, ona se tada odvijala i preko velikih udaljenosti, jer nelokalnost ne ovisi o vremenu i ograničenjima udaljenosti. Ako sretnemo nekoga, ne moramo ga niti gledati, ne moramo mu se obratiti, niti ijednom gestom pokazati da smo ga svjesni – ali komunikacija širokog opsega će se neminovno dogoditi, ako usmjerimo bilo kakvu pažnju ili misli prema njemu.

UREĐAJ ZA PRIJENOS NAMJERE

Da su misli stvari, dokazuje i činjenica da ih možemo zatvoriti u kutiju i poslati poštom.

Dr. William Tiller je tijekom dugogodišnjih istraživanja definirao je područje psihoenergetike – discipline koja mjeri utjecaj svijesti na fizičku stvarnost – te je osmislio niz pokusa za čije potrebe je konstruirao i prikladne uređaje. U slučaju kojeg ćemo ovdje spomenuti, dr. Tiller je pokušao utvrditi je li moguće spremiti „ljudske misli“ ili namjeruu elektronsku kutijicu, baš poput nekih stvari. I poslati ih poštom u drugi, udaljeni laboratorij kako gdje bi se mjerio utjecaj zadane namjere, koju je donio poštar.

Kutiju za snimanje otisaka nazvali su IIED, što znači „Intention Imprinted Electrical Device“ - električni uređaj za otisak namjere. Riječ je o prilično jednostavnom uređaju sa spremnikom za memoriju. Sastavljen je od tri oscilatora, nekoliko skala, kondenzatora i otpornika. Ima snagu manju od jednog mikrovata. Kad se u njega spremi „otisak“, uključi ga se i stavi blizu mjesta gdje se izvodi pokus i prostorija je za tri mjeseca pripremljena i podignuta na višu razinu elektromagnetne simetrije, kako to opisuje dr. William Tiller.