U bolnicu je stigao 1. studenoga 1999. s jakim bolovima zbog prsnuća debelog crijeva. Da boluje od karcinoma želuca doznala sam nakon njegova povratka iz Amerike, gdje su mu postavili dijagnozu. Tri godine primao je kemoterapiju kroz cijevčicu koju sam mu također pomagala ugraditi na zamolbu Andrije Hebranga, prisjeća se tada glavna sestra KB-a Dubrava Manda Bagić (57). Ona je, uz časnu sestru Beatricu Kvakar, sestru Melitu Mesar i ravnatelja prof. Velimira Božikova, uz Tuđmanovo uzglavlje provela svih 40 dana i noći na 7. katu.
Nekoliko dana nakon operacije Tuđman se izvrsno oporavljao, čak je većinu vremena provodio sa suradnicima, koji su državu vodili iz sobe na 7. katu bolnice. No onda ga je, svjedoči medicinska sestra Manda Bagić, shrvala sepsa.
- Znao je da je to njegov kraj i želio se oprostiti od Đurđe Šušak i Andrije Hebranga. Prekršila sam protokol, nazvala Đurđu i dala mu je na telefon. Znala sam da osiguranje neće pustiti ni Hebranga. Kad je već bio na respiratoru, poručila sam da ga je Hebrang pozdravio. Zbog cijevi u ustima nije mogao govoriti, no tekle su mu suze - prisjeća se Manda. Predsjedniku Tuđmanu srce je stalo 10. prosinca u 23.15.
- Kao da je malo dijete, Beti i ja smo ga uredile, obukle i spremile na vječni počinak. Nekoliko sati prije njegove smrti s njom sam otišla k fra Zoranu Senjaku, koji mi je dao krunicu. Već su zatvarali lijes kad sam se sjetila i hrvatske zastave koja je spremno čekala na njegovu ormariću. Rukom sam zaustavila poklopac i stavila mu je na srce s krunicom - ispričala je Manda, koja će i danas reći da je bila ponosna što je uz prvoga hrvatskog predsjednika provela njegove posljednje dane. I jedna od sestara s odjela pulmologije, koja nije željela otkriti identitet, prisjetila se života u bolnici tih dana života predsjednika Franje Tuđmana.
- Pacijenti su me stalno zapitkivali leži li Tuđman stvarno ovdje i kakvo mu je zdravstveno stanje. Iz poštovanja prema njemu kao predsjedniku i čovjeku, mi, osoblje, o njegovim zdravstvenim oscilacijama nismo pričali. Iako me od njega dijelio tek stakleni zid, nikad nisam imala hrabrosti ići ga pogledati. O njemu se nije govorilo. Tek uz šalicu jutarnje kave, dok smo s prozora gledali novinare koji su opsjedali sve ulaze u bolnicu, mi, medicinske sestre, prošaputale bismo što smo uspjele načuti o njegovu stanju. Kad mu se pogoršalo, kao da se sve usporilo, kao da smo agoniju i mi dijelile s njim - prisjetila se. A trenutak prije nego što je pao u komu, svjedoči Manda Bagić, Franjo Tuđman pogledao je u časnu sestru Beatricu, koja je stajala uz njegov krevet i rekao: “Idemo, idemo!”. Pitala ga je: “Kamo, predsjedniče, pa u bolnici smo?!”. Nastavio je kao da je nije čuo: “Idemo na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju!”. Sestra Beatrice kaže da joj je bila čast bdjeti i moliti za njega.