DAN PRAVA ČOVJEKA, 10.12.2014.

09.12.2014.

Na današnji dan prije petnaest godina umro je prvi hrvatski predsjednik, Dr. Franjo Tuđman.

Zaboravljamo li važne datume? Ova naša obavijest bila je jedna od najčitanijih pa je stoga malo obnovljenu i ponavljamo.

Definicija zaboravljanja? "Što znači zaboraviti? Zaboraviti znači ne sjetiti se onoga čega bi trebali, zaboraviti sudbonosne ljude i događaje, zanemarivati nešto što bismo svakodnevno trebali imati na umu. Franjo Tuđman svoj je um predao istraživanju povijesti, a svoje srce stvaranju Domovine. Imao je puno lažnih suradnika i užasno puno moćnih neprijatelja, ali nitko ga nije mogao zaustaviti. Franjo Tuđman, to je ime koje bi se trebalo zauvijek izgovarati s posebnim poštovanjem, to je ime uz koje će se zauvijek vezati najsvjetlije stranice hrvatske povijesti, ime s kojim naviru najdublji osjećaju hrabrosti ponosa, odlučnosti i konačnice koja se zove hrvatska državnost i hrvatska samostalnost. Franjo Tuđman je puno više od dobrog političara, bio je veliki državnik od najvećeg formata... "

Tako je prije četiri godine govorila Dr. Koraljka Marušić na svečanoj akademiji u spomen na jedanaestu obljetnicu smrti našeg prvog predsjednika. Put do povijesnih činjenica i realnosti dug je, ali dostižan.

Danas nam njene riječi još lakše sjedaju, a mnogi malo pomalo uviđaju da se narodne vrijednosti moraju čuvati i očuvati. U srijedu 10.12.2014. u 10 sati, na Dan prava čovjeka i petnastu obljetnicu smrti prvog predsjednika, zasijedat će Hrvatsko nacionalno etičko sudište u Lisinskom, a 3000 naših ustrajnih branitelja će iza podneva Dan prava čovjeka obilježiti svojim prosvjednim mimohodom "Jedan križ za jedan život" i milenijskom fotografijom Šime Strikomana kod Katedrale.

Podsjetimo se, naš prvi predsjednik, pokojni Franjo Tuđman, prije trideset i dvije godine na današnji dan nalazio se u zatvoru, bio je politički progonjen i utamničen, zbog drugačijeg mišljenja.

Međutim, u tom istom mračnom zatvoru, na današnji dan prije trideset i dvije godine, Dr. Tuđman je u svojem dnevniku imao snage komunicirati s tadašnjom društvenom zbiljom i ironično napisati slijedeće retke:

"PETAK, 10. prosinca 1982. (333. DAN)

Dan prava čovjeka! OUN prihvatila Deklaraciju o pravima čovjeka 10. prosinca 1948."

Na dan kad su Ujedinjeni narodi davne 1948. donijeli Deklaraciju o pravima čovjeka, naš prvi predsjednik bio je već 333. dan utamničen zbog oporbenog političkog promišljanja i govora, koje nije bilo dozvoljeno u tadašnje vrijeme jedne partije i jednog (kolektivnog) vođe. (Članak 2: "Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status.") Između ostalog, u brojnim pravima definiranim u Deklaraciji, posebno se naglašavaju sva osnovna prava čovjeka, a mogu se vidjeti i zanimljive tri riječi "u svojoj zemlji..." Iako su Franji Tuđmanu, kasnijem obnovitelju naše državnosti, u razmjerno velikom periodu u njegovom životu u komunističkoj Jugoslaviji na najstrašniji način kršena prava čovjeka, upravo je on smogao snage da u ime ideje Slobode, ostvari vjekovni san mnogih naših naraštaja o svojoj zemlji. Neka mu je vječna slava i hvala.

Možda bi ovaj bi dan valjalo trajno posvetiti i osnažiti, a nedjelju uoči tog datuma proglasiti Danom na koji se organiziraju redoviti predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj. Amerikanci bi ovakav prijedlog prihvatili u trenu, no imamo li i mi slične snage i mudrosti?

KOLIKO JE ODLUČNOSTI I SNAGE BILO U NJEGOVIM POSTUPCIMA NAJBOLJE POKAZUJE OVAJ VIDEO: "Zašto je Tuđman izbacio iz sobe američkog izaslanika"

Hrvatska se, nakon rata nalazila pred novim izazovima. Valja podići posrnulu ekonomiju, približiti se euroatlanskim integracijama. Sjedinjene Američke Države, a poglavito njihov izaslanik Robert Gelbard za Hrvatsku imaju drugi plan, prisjeća se general Pavao Miljavac, tada ministar obrane. Prve indicije o tome otkrila nam je jedna politička karta pristigla iz određenih političkih krugova u Londonu. Britanci su tada Europu politički podijelili u dva dijela. Hrvatskoj su, kao i uvijek, namijenili onaj lošiji.

„Najprije je Jure Radić donio iz Engleske neku mapu, kao atlas, koji je nas svrstavao u nekakvu jugoistočnu Europu. To je bila nekakva ideja da će biti dvije Europe. Razvijena, zapadna i istočna kao manje razvijena. I sad, normalno, mi smo bili u toj istočnoj. To je Tuđmanu bilo strašno, nepojmljivo." otkriva Miljavac. Koncem '98. Robert Gelbard je posjetio Hrvatsku. U uredu predsjednika samo pet, šest najbližih suradnika. Među njima i ministar obrane. Znajući za namjere zapada, Tuđman je koristio svaku prigodu ne bi li svojim sugovornicima pojasnio povijesnu, kulturnu i civilizacijsku pripadnost Hrvatske. "Tuđman je htio, na neki način, reći da smo mi dio zapadnog svijeta, da smo uvijek tu bili kulturno, vjerski, da pripadamo zapadu", prisjeća se Miljavac.

Sastanak je počeo kao svaki drugi, s puno uvažavanja, diplomatskih poruka... međutim, uskoro je postalo jasno da je Gelbard došao s konkretnom porukom. Na Tuđmanovu povijesnu analizu o pripadnosti Hrvatske zapadu, reagirao je krajnje nediplomatski. "U jednom momentu ga Gelbard prekine, veli: To ćete Vi pričat kad više ne budete Predsjednik svojim studentima, a ja sam ovdje radi budućnosti."

Predsjednik se odmah namrštio, ali je pričekao da službeni prevoditelj dovrši rečenicu. Kad je preveo, Tuđman 'tup' po stolu, onak kak je znal udarit, veli: „Ja sam predsjednik samostalne, suverene Republike Hrvatske, sa mnom tako ne možete razgovarat. Sastanak je gotov." Digne se i ode. Mi smo svi ostali ono paf. Ovaj sav se zacrvenio, pozelenio. Sastanak je gotov." Tuđman je, smatra i danas Miljavac, zaštitio interese Hrvatske i branio instituciju Predsjednika, bez obzira što je preko puta sjedio izaslanik moćnog SAD-a.

Svaka pomisao na budućnost vezanu uz Istok Tuđmanu je tada bilo nepojmljiva. Još na Cvjetnicu 1990. je rekao "Hrvatska se politika ne može voditi, kao što je u prošlom stoljeću rekao Ante Starčević iz Beča ili iz Pešte, kao što je Stjepan Radić govorio iz Beograda ili iz Rima. Tako i mi danas znamo niti iz Moskve niti iz Washingtona. Mi ćemo Hrvatsku politiku voditi u interesu hrvatskoga naroda".

Danas, 15 godina nakon Tuđmana, službena hrvatska politika sve je češće okrenuta Istoku, Balkanu i regionu. Premda smo članica Europske unije i NATO-a, često u međunarodnim odnosima imamo lošiju pregovaračku poziciju nego li, na primjer, Srbija.

Nameće se stoga pitanje – brani li današnja hrvatska vlast interese hrvatskog naroda. Predsjednik Josipović tijekom predstavljanja svog programa - za koji je, usput rečeno, kada je gđa Kolinda predstavljala svoj, rekao da ga predstavlja već šest mjeseci i da ga neće posebno predstavljati – zamjerio je svojoj protukandidatkinji već i stilsku figuru „lupanja šakom o stol" koje je Kolinda najavila za prvu sjednicu Vlade, nakon što postane predsjednica.

Naši predsjednici u posljednjih 15 godina više su poznati po zaštiti vlastitih interesa. Oni nacionalni nisu im u središtu pozornosti. To je na određeni način priznao i sam Stjepan Mesić pružajući potporu kandidaturi Ive Josipovića. Rekao je kako mu daje potporu jer nije radio pogreške. Biti predsjednik za njih očito ne znači i nije značilo svojim sposobnostima pomoći vlastitom narodu, nego biti pasivan, ne činiti pogreške i priskrbiti si novi mandat.

http://direktno.hr/en/2014/direkt/4361/VIDEO-Za%C5%A1to-je-Tu%C4%91man-izbacio-iz-sobe-ameri%C4%8Dkog-izaslanika.htm

-----------

Tuđman pocivao u miru.jpg ( 14.51 KiB )

IZDVOJILI SMO

1 od 19

Intervju Zdravko Škokić: Hrvatska tvornica zlatnih medalja za izvrsne

Za odgovore o tome kako se dakle stvaraju centri izvrsnosti poput ovog, morali smo zagrepsti dublje i postaviti nekoliko ključnih pitanja tajniku koji o tome zna najbolje. Kaže za sebe da više voli raditi nego govoriti i da ga se ne može vidjeti na dodjelama medalja...