Javio nam se učenik Ivica Kičić koji pohađa 6. razred OŠ Žitnjak. Da se prisjetimo tko je on. Prije dvije godine, dan prije županijskog natjecanja u ured ZRSa se javio njegov otac, Franjo Kičić. Rekao je da je čuo za Županijsko natjecanje i da volio da mu se sin natječe jer jako voli programirati. Na pitanje kako to da se nije prije javio jer su prijave završene prijetjedan dana, a svaki natjecatelj već ima i definirano svoje mjesto na kojem će sjediti itd, tata je odgovorio da u školi nisu o tome dobili nikakvu informaciju. Iako smo bili mišljenja da se tu ne može ništa promijeniti, tajnik povjerenstva je Ivicu i njegovog oca pozvao na razgovor na dan natjecanja, pola sata ranije s namjerom da se malac uključi u natjecanje izvan konkurencije kako ne bi izgubio godinu. Nakon nekoliko pitanja i kratkog razgovora s Ivicom i njegovim tatom tajnik povjerenstva (Z.Š.) zaključio je da je plan plemenit - ali duboko pogrešan. Naime, ako se daroviti učenik bude natjecao izvan konkurencije i postigao dobar rezultat, na osonovu toga neće moći ništa i neće dobiti ulaznicu za više razine natjecanja. Stoga je pala odluka - mali mora odmah u konkurenciju! Pa ne služe valjda administrativni propisi zato da se zbog propusta odraslih darovitim učenicima priječi napredovanje i natjecanje. Po hitnom postupku donijeta je odluka da mali mora u natjecanje, ali u konkurenciji. I što se dogodilo? Ivica je osvojio apsolutno drugo mjesto na županijskom natjecanju. Odmah zatim dobio je mentora koji zna posao (Tibor Kulcsar), a o njegovoj darovitosti obviješten je i tada najbolji hrvatski natjecatelj, olimpijac Luka Kalinovčić. Otišao je na državno natjecanje u Cres (škola je kao mentora prijavila profu informatike koja je išla kao pratitelj) i Ivica je postao državni prvak BASICu.

Dvije godine kasnije Ivica, koji se od petog razreda natječe i u LOGU,  nas pita zašto mu mentor u LOGU ne može biti Relja!

Odgovorili smo mu da je nažalost Pravilnik za natjecanja u informatici takav i da još uvijek tamo piše da "učenik ne može biti mentor", ali da ćemo se boriti da se to promijeni.

Nevjerojatno, učenik može pripremati druge učenike za natjecanja, prenositi svoja znanja, vući ovo područje snažno naprijed, a ne može biti ono što u stvarnosti jest - mentor.

Već tada su svi znali da npr. Kalinovčić radi s mlađim kolegama u svojoj školi, a nikada nigdje nije pisalo da je on ikome mentor.

Da li je to pohvala DOBRU i skrb o obrazovnoj etici koja bi morala ići ruku pod ruku s Hipokratom u medicini?

Jeli uopće moguće ovaj problem riješiti i kome je stvarno stalo do istine i načela? No, nećemo odustati...